Lepa Mlađenović je aktivistkinja lezbejskog pokreta već dvadeset godina, jedna od inicijatorki trećeg talasa feminizma u Srbiji, učesnica prve feminističke konferencije u socijalističkoj Jugoslaviji "Drug-ca" u Studentskom kulturnom centru, u Beogradu, 1978. godine i jedna od osnivačica Feminističke grupe "Žene i društvo". Ovog ljeta učestvovala je na Lezbejskom maršu (Dyke March) u San Francisku, zajedno sa Tijanom Popivoda, kao predstavnica lezbejskog pokreta u Srbiji. Ovaj događaj je neposredan povod za razgovor sa Lepom Mlađenović.

- Lezbejski marš u San Francisku postoji kao institucija već šesnaest godina. Osam ekspertkinja organizuje ovu manifestaciju - dve su afroamerikanke, dve latinoamerikanke i četiri belkinje. U svakom organizacionom detalju vodi se politika eliminisanja bilo kog oblika diskriminacije, po bilo kom osnovu. Na primer, izlaganja smo poslale pre marša kako bi žene koje prevode na jezik gluvonemih, koje su i same gluvoneme, mogle da slede ono što budemo govorile. Marševi su činovi pobune za razliku od parada koje su svetkovine i spektakli.

 

·        San Francisko, pored Njujorka, ima veoma dugu tradiciju organizovanja gej lezbijskih parada.

- San Francisko ima tridesetogodišnju tradiciju organizovanja gej-lezbijskih parada. To se sve unapred zna - parada počinje u nedelju u deset sati, na njoj učestvuje oko pola miliona LGBTIQ osobe (lezbijke, gej muškarci, biseksualke, trans osobe, interseks osobe, queer), a podržava ih još milion ljudi koliko se slije u San Francisko tog vikenda jer to je prvorazredna svetkovina, danas već i događaj bitan za identitet ovog grada, čak i deo njegove turističke ponude. Ove godine parada je trajala dva i po sata. Moćna starterka u crnoj jakni zazviždi i vikne: "Prelepe lezbijke, start" i stotine motoristkinja okrene ključ i zagluši sve ostale zvuke u gradu. Prvih pola sata prolaze oko četiri stotine lezbijki na moćnim motorima, pa gej muškarci na vespama, pa mešana gej-lezbijska biciklistička ekipa. Potom su defilovali gejevi i lezbijke zaposleni u gradskoj administraciji, zatim policajci i policajke kojima su njihove policijske stanice dale dozvolu da mogu da se javno pojave u uniformi slaveći ljubav i svoju seksualnu orijentaciju, pa, vatrogasci, takođe, u uniformama, predstavnici različitih institucija: biblioteka, zdravstvenih institucija, sigurnih škola, medija... U povorci su u jednom momentu i gej-lezbijske porodice svih rasa, boja, godišta, sa balonima, kucama, lutkama, sa dve mame, dvoje tata... dva muškarca sa troje usvojene dece različitih rasa, dečak na ramenima tate sa malim transparentom, rukom ispisan, "Bio sam na venčanju moje dve bake".

·        Za Vas i Tijanu centralni događaj je bio Dyke March?

- On se održava u gradskom parku Dolores, u subotu, dan pre gej-lezbijske parade. Ove godine okupilo se preko četrdeset hiljada lezbijki, uglavnom iz Kalifornije, ali i iz čitave zemlje. Događaj počinje ženskom svirkom u parku i samo par kratkih govora koji nikad ne drže političarke, već lezbijke za koje organizacioni komitet odluči da njihov aktivizam i delo treba slaviti.

·        Govorili ste Tijane i vi?

- Da. Tijana je, između ostalog, rekla da u Srbiji ne postoje zakoni koji štite pravo na lezbijsku egzistenciju. Ja sam se osvrnula na vreme ratova i rekla da smo mi, lezbijke, naučile da treba da smo u antiratnom pokretu, da treba da sarađujemo, da se međusobno udružimo i povežemo sa feministkinjama, mirovnim aktivistkinjama, antifašističkim grupama...
U Severnoj Americi, uključujući Kanadu i Meksiko, ima dvadeset pet Dyke March-eva koji se organizuju sa idejom da osnaže lezbijke u njihovom izboru i doprinesu lezbijskoj vidljivosti. Jedan od slogana ove godine bio je: "Budi vidljiva! Uzmi energiju Lezbijskog marša dok osvajaš moć za sebe!" n Kad će u Beogradu biti gej-lezbijskih parada?
- Kad većina građanki i građana u Srbiji odluči da je vredno slaviti ljubav, a ne smrt.

 

*Intervju sa Lepom zabilježila je Nadežda Radović, a objavljen je u beogradskim dnevnim novinama DANAS, 26-27. jula 2008. godine. Hvala Lepoj na ustupljenom tekstu!

Moto ovogodisnjeg CSD-a je „TOLERANCIJA“.  Kakve su parade bile prošlih godina? 'Mnogo osiguranja da bi se uopšte desile', odgovaraju mi osobe koje već godinama  učestvuju  na Paradi, neke od njih su bilie i organizatori/ce. Prije smo na ovaj način pokazivalie i dokazivalie ko smo i šta smo. Danas, Christopher Street Day više nije (samo) Gay Pride – to je karneval različitosti, po kojem je Keln poznat kao jedan od najtolerantnijih gradova Njemačke, možda i cijele Evrope. Svake godine nam pokazuje da smo SLOBODNIE !

 

Smješten sam u dijelu grada, poznatom gej kvartu, koji se  popularno naziva 'Bermudski trougao' – nema objekta koji nije označen našom zastavom ili nekim drugim oznakama mnogobrojnih gej organizacija. Dan pred samu paradu je krcat izborima za 'mistera', a na ulicama se organizuju partiji - malo podsjećaju na naša novogodišnja slavlja sa Skenderije, ali sa velikoooom razlikom – pored zvijezda i zvijezdica, ovdje nastupaju i političari/ke, izražavajući javno svoju podršku LGBT zajednici.  Zamišljam Silajdžića ...

 

Osiguranja gotovo i da nema – vidim po dva-tri policajca kako se provlače kroz masu. I oni, kao i ostalie učesnicie nose havajske ogrlice duginih boja, ili neke druge prepoznatljive znakove. I oni pripadaju ovoj masi ljudi. Tu su mame, tate sa dječicom koja takođe nose zastavice. Svie slave! Nije bitno ko si, koje orijentacije, odakle dolaziš ...

 

Stižem na sam početak Parade sa BH zastavom. Kolonu ljudi pokreću, tradicionalno, dykes on bykes – imam utisak da zvuk moćnih mašina odjekuje cijelim gradom. Prvi kamion u nizu sa bezbroj balona mi se približava, mašem jako zastavom ne bi li me neko primjetio. Gledam, tu sam, osjećam kako je to biti slobodan! Kamion se malo udaljio i u tom trenutku vidim jednu od najpopularnijih njemačkih Drag Queen's – Oliviu Jones. Diva! Ima tri metra (možda se samo meni čini da je toliko visoka), upoznajemo se, ona širi bh zastavu i slikamo se. Plešemo, imam utisak da se cijela ta masa kreće u jednom istom ritmu.

 

A sada već počinju reklame – kamioni, automobili sa oznakama gej klubova u kojima će se održati partiji poslije parade. Onie kojie imaju sreće, dobiju ili uhvate pozivnicu. Sa nekih kamiona dobijamo ruže na kojima su malene papirne zastavice duginih boja. Sa svakog vozila dobijamo osvježenje, malene poklone, najviše kondome u raznim pakovanjima. Parada se već bliži kraju, ali Christopher Street Day još uvijek nije gotov – partiji, after-i... Slavlju nikad kraja! Vraćam se na trgo gdje me čeka društvo, i krećemo dalje...Ove godine je na Paradi bilo više od 600 000 ljudi, mada mislim da ih je bilo i više...

 

Kakav je osjećaj biti tamo?! Neopisiv.

Prvi i najpopularniji lezbejski bend na našim prostorima, Bura Bend biće prisutan na ovogodišnjem Festivalu kroz dokumentarac 'Bura u Ljubljani' – naizgled obična priča o svirci jednog benda na Rdečim zorama, no, nit' su one običan bend, nit'  je to obična svirka. Balkanske Chicks on Speed će svoj nastup uživo u Sarajevu održati u neko skorije vrijeme, a za sada samo da osjetite djelić atmosfere koju nose sa sobom... Film se prikazuje u četvrtak, 25.09. u okviru predstavljanja modernih queer inicijativa na ex-YU prostoru.

 

Pričamo sa Danom, jednom od članica benda!

 

 

Šta se trenutno dešava sa nogometnim timom? (je li to tim koji je išao i u Dansku na prvenstvo?)

To je tim koji je krenuo u Copenhagen 2005. (ako se ne varam :-), nakon samo par mjeseci rekreativnog loptanja. Tada smo ostale zapamćene po tome sto nismo znale pravilno krenuti s centra niti izvesti out. Od tada smo bile na turnirima u Milanu i Beču, Gay Gamesima u Chicagu, a prosle i ove godine smo osvojile SREBRO na Eurogamesima u Antwerpenu i ove godine u Barceloni. Nema nogometnog kluba s ovih prostora da je dvije godine za redom u finalu. To može samo Bura :-) Inace i mi kao i svi pravi klubovi imamo strane igrače i one iz dijaspore, tako da s nama medalje osvajaju Slovenija, Velika Britanija i Švicarska, a bome i Bosna  :-) I zadnje ali nikako ne manje važno, uvijek smo najzgodniji tim, prava laka konjica nasuprot standardne vizije o nogometašicama kao nabitim ormarima!

 

O Bura bendu.... (a da nije prekucan bendifesto sa sajta :- )

Bura Benad je počeo kao produžena ruka Bura nogometnog tima. A svrha je bila sakupiti novce za dresove. A onda kad smo vidjele da su reakcije publike dobre i sto je najvaznije da djevojke vriste, nismo vise mogle bez tog adrenalina :-) Samo, nije lako, zivimo u razlicitim gradovima, nemamo bas mjesta ni vremena za probe, a i vise puta smo se gubile oko koncepcije. Postava je dosta otvorena (stare clanice odlaze, dolaze nove, stare se vracaju i tako u krug:) no, važno je da postojimo makar i vikendaški. I da gad god nastupamo, zagrijemo atmosferu do bacanja grudnjaka!

 

Kontaktiraju li vas ljudi van queer scene (šta god to bilo) za koncerte, te – ima li para u muzici?

Uglavnom nas kontaktiraju ljudi sa queer scene, jer ipak smo mi jedini lezbijski bend na ovim prostorima, no nastupima u SC-u (Studentski centar) stekle smo simpatije i ekipe izvan striktno queer krugova. No, čak i kad nastupamo na nequeer zbivanjima, to se ipak pretvori u lezbijsku žurku radi vjernih obožavateljica koje dolaze skačkat u prvim redovima. Para, naravno, nema. Honorari, ako ih ima, su minimalni; a često nastupamo i besplatno, pogotovo ako se radi o nekom aktivističkom događanju. Zelja nam je da se legaliziraju gay brakovi pa da nastupamo po svadbama, onda bi mozda i mogle zaraditi :-)

 

O dokumentarcu? Ljudi imaju ovde mišljenje da je Hrvatska neka vrsta balkanskog gej raja... otkud zabrana javnog prikazivanja bez dozvole?

Gay raj, kao ni onaj pravi ne postoji (eureka :-) Dosta sam putovala i da, postoje velike razlike u nominalnim slobodama, ali to jako ovisi o osobnosti svakog pojedinog gay-a. I u Amsterdamu sam sretala lezbijke koje se ne usude outati pred starcima. A u Hrvatskoj uopce nije dobro, samo nam je sad malo zabavnije nego prije jer nas nekolicina ne boji stati pred publiku. Ali Helena recimo predaje u školi i outana je, ali je zamoljena da s tim ne izlazi u javnost jer to nije dobro za školu. I ja sam outana na poslu, sa starcima, prijateljima i to, ali nemam jos hrabrosti onako javno se outati. Vecina u bendu nas je outana, onako da nam svakodnevnica bude podnosljivija, ali daleko je to od slobodnog zivljenja. Zato i nemamo nekih ambicija probijati okvire queera. Mi smo tu da zabavljamo queer ekipu!

 

O LGBTQ sceni i aktivizmu u Hrvatskoj...

Scena se vrti oko par kafica u centru Zagreba koje od milja zovemo Lezboland ili Gay Korzo, ali od kad se zatvorio jedini LGBT nocni klub, dosta je bez veze. Mislim meni ni tamo nije bilo dobro, smrdljivi podrum uređen ko mesnica, ali ajde kao bilo je neko mjesto gdje s emozes ici ljubakati bez straha. Aktivizam postoji, najaktivniji je pravni tim Iskoraka i Kontre i oni stalno nesto urgiraju, pisu tuzbe, izlaze u medije. Mislim da i cure iz Rijeke, tj. udgura LORI radi neke super projekte, samo mozda nije tako vidljivo na van.

 

O Pride-u u Zagrebu...

Pride uvijek podijeli ljude na one koji vjeruju u Pride i one koji se sablaznjavaju Pridea. Onda jedni hodaju u povorci, a drugi sjede na kavi i prave se da nisu odavde, ali imaju sirom otvorene oci (iza suncanih naocala) i uši. Ali to je sve normalno, i svake godine je vise onih iz kafica koji se pridruze povorci. Nitko nije smislio ništa efikasnije od Pride kao način za postizanje vidljivosti i ostvarivanje LGBT prava, tako da dok je tako, ja marsiram jer mi ta prava trebaju.

 

Lezbejke/gejVS queer... da li je queer samo termin iza koga se pederi i lezbe kriju, ili je queer nešto novo i izazovnije?

A skrivaju se, ali sto sad. Nitko nece umrijeti zbog toga, a mozda nekom pomogne da se malo ohrabri. Queer je sigurno identitet buducnosti, ali svatko za sebe treba odraditi i onu „nizu“ stepenicu, prihvatiti sebe kao LGTB osobu i onda uskocis u Queer i istrazujes dalje. To je nesto kao nacionalna pripadnost, a onda odes u bijeli svijet u globalizaciju, ali uvijek znas odakle si potekao :-)

 

O Seki Aleksić, JK i ostalim pederskim ikonama...

To ti ja nemam pojma. Heleni se svidja Severina, ali nama ostalima u bendu mislim da to nije napeto. Divim se jedino Madonni jer je toliko dugo opstala u ringu i uvijek je znala smisliti nešto novo. Ali niti nju ne slušam, njoj se samo divim kao i nekim dugovječnim sportašima ili redateljima.

 

O Hulahop produkciji – kada, kako ste se osnovalie, ko je u ekipi, planovi, šta je urađeno do sada?

Hulahop je prilicno main stream produkcija. Bavi se kulturom, filmskim festivalima, kino distribucijom, proizvodnjom za televiziju i to su medijski vrlo eksponirani projekti. To smo osnovale moja straight prijateljica i ja prije dvije godine. Od toga živim, a onda kad god mogu koristim postojece resurse za Buru. Tako Hulahop distribuira Buru u Ljubljani, zato jer netko treba snositi troškove DVD-a i slanja. Ali nadam se da cu u dogledno vrijeme dovršiti film koji si jako želim, a to je o životu lezbijki u Zagrebu na početku 21. stoljeća i da će to biti prava Hulahop produkcija. A to znači da ću se morati javno outati... :-)

 

Kada smo se prvi put sastali sa Dinom da bi razgovaralie o potencijalnoj saradnji QSFa i MESSa, bila sam skeptična. Ne toliko po pitanju njegove lične, već pružanja otvorene, javno vidljive podrške jednog velikog festivala kao što je MESS, nečemu što je još uvek na margini, novo, većini nepoznato i neprihvatljivo. Skeptična sam bila i nakon tog prvog razgovora, ali – Dino je ostao dosledan obećanoj nam podršci u traženju lokacija, konkursa 'Okreni Oqueer', uprkos čuđenju, komentarima, i ostalim reakcijama sa kojima se u međuvremenu susretao. MESS, koji je i od ranije jedan od retkih većih kulturnih događaja na kojima su se mogle videti predstave koje su tematizirale seksualnost i sve njene varijacije na temu, je prijatelj prvog Queer Sarajevo Festivala. Već za sledeću godinu možemo najaviti i zajedničke produkcije, razgovore, okrugle stolove... 'Mislim da može samo da bude korisno za sredinu u kojoj radim i živim, jer i sam imam mnoštvo prijatelja koji su gej. "Mislim da je ovaj festival na neki način prosvetiteljski, jer mora da traži svoj prostor i preskoči ono što je predrasuda, stereotip, primitivizam. Moramo da objasnimo većini da je riječ o orijentacijama i opredeljenjima koja su duboko intimna, ali koja moraju imati sva društvena i javna prava", kaže Dino. Pričamo o politici, umetnosti, mahali, različitostima, festivalima...

 

B: Bio si jedan od potpisnika pisma u kojem je nekoliko umjetnika/ca zahtijevalo ubrzani prijem BiH u Evropsku Uniju. Čemu takva inicijativa, da li to znači da je EU magično rešenje za sve probleme u ovoj zemlji?

D: Mislim da treba da budemo svjesni da mi pripadamo tom evropskom prostoru i civilizaciji u administrativnom, teritorijalnom, geografskom, duhovnom smislu, sa naravno, specifičnostima Jugoistočne Evrope. EU je interesantna zajednica, i mislim da bi, kao male države, lakše živjeli unutar takve veće zajednice, negoli samostalno. Ulazak u EU je donekle pitanje naše sigurnosti – određene zakonske regulative i socijalni standardi će morati da se prihvate i poštuju, i samim tim će svaka individua zaista moći da ostvari svoja prava. Vjerujem da upravo iz činjenice da su naša ljudska prava konstantno ugrožena, proiziliazi i ta čežnja da se uđe u EU. S obzirom na to da dolazimo iz zemalja u kojima je korumpiranost pravilo, da smo jedna haotična, konfuzna, eksperimentalna država, imam utisak da čeznemo za uređenim sistemom kakva je EU. Pošto je očito da ga sami ne znamo napraviti, treba neko da nam ga nametne, što opet – nije ništa novo. Države na Balkanu su uvijek bile patronizirane od strane drugih, uvijek smo voljeli da od drugih tražimo pomoć. Znam da ćemo ući u EU nespremni, posebno u ekonomskom smislu, ali moramo biti svjesni da živimo u eri globalizacije, planetarne kulture prema kojoj je EU i skrojena. Tako da za mene, kao građanina, izbor između života u EU koji nudi mogućnost kretanja, razmjene ideja, energija i ovih izolovanih, balkanskih, ekstremnih nacionalizama, mislim da nema dileme.

 

B: Hoće li nam EU rešiti problem nacionalizma, koji je ipak, 'evropski izum'?

D: Evropa, sasvim sigurno, nije imuna na nacionalizam, ni na ksenofobiju, ni na rasizam. Čitao sam prije neki dan da su zabranili okupljanja neonacista u nekoliko gradova u Njemačkoj. Dakle, razlika je što ćete tamo zakonski odgovarati ukoliko povrijedite, na bilo koji način, drugu osobu na osnovu njene 'drugosti'. Imate moućnost zaštite elementarnih ljudskih prava, koja se kod nas eklatantno krše. U tom smislu Evropa je sigurnija. Naravno da nacionalizam nije vezan samo za Balkan, iako su ratovi na ovim prostorima imali tu jasnu demagogiju etno-nacionalizma. Mi zapravo prolazimo jedan politički proces koji se okončao prije stotinu godina, a sa druge strane živimo ovdje višak historije. Taj višak nam nanosi veliku štetu.

 

B: Gde je mesto umetnosti u svemu tome?

D: Kultura je kao ventil. Kulturni život jedne zajednice je kao ventil političkog opće-prihvaćenog mišljenja. Na našim prostorima je najčešće bila nosilac nacionalnih vrijednosti, ličila je na kulturu agitatora i pamfleta, sa jakom ideološkom matricom. Ali, uvijek je postojala i ona druga strana kulture, u tendencijama koje su sačuvale svoj kosmopolitski karakter, kulture koja je polazila od ideje da spoji različitosti i da bez njih ne može da funkcionira. Na žalost, ta vrsta kulture je bila uvijek marginalizovana i zanemarivana od strane političkih elita. No, uspijevala je da pronađe svoje pukotine i niti jednog trenutka nije bila pokidana. Primjera radi, dok je trajala opsada Sarajeva mi smo održavali odnose sa kolegama iz Zagreba, Beograda... bez obzira na to što su naše države bile zvanično u ratu. '97 – '98 beogradska pozorišta su igrala ovdje... nekako smatram da je taj rat bio protiv južnoslovenskog kulturnog modela. Mi možda nemamo više jedan isti administrativno-politički prostor, ali imamo kulturni za koji smatram da nije pokidan. Spaja nas jezik, bez obzira na to kako ga politički zvali, kulturno nasljeđe... Ovdje su umjetnici ostvarivali svoja najbolja djela pišući o drugima. Meni lično, rat i njegova dominantna retorika nisu uspjeli da raznesu taj kulturni prostor – i dalje radim u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani...

 

B: Koliko je teško održati tu različitost u gradu koji i nije baš otvoren za razlike – iako se takvim predstavlja...

D: Pa mislim da si potpuno u pravu. U Sarajevu postoji nekoliko mitova – o sarajevskoj otvorenosti, toleranciji, smislu za humor, specifičnom duhu, itd. Mislim da to nije ništa različito u odnosu na druge gradove. Mislim da je Sarajevo zapravo jedna vrlo konzervativna sredina, skučena, netolerantna na drugačije, jer različitost se ne završava samo na etničkoj pripadnosti, već postoji i na nivou svjetonazora, odnosa prema životu. Tu je Sarajevo često znalo da bude vrlo surovo. Prema ljudima koji su bili avangardni, pokretači nove misli. To je ta, 'filozofija palanke', koja je ovde 'filozofija mahale' – regresivno, retrogradno, zatucano mišljenje. Kada kažem 'mahala' ne mislim da na urbanu, arhitektonsku ljepotu sarajevskih mahala, već na mentalni sklop. U tom sklopu, uvijek moraš da diraš i viriš u tuđe živote, gradiš odnos prema svijetu oko sebe u odnosu na ono kako je neko rekao da treba, u odnosu na 'neke razloge' koji uvijek postoje, a ne u odnosu na ono što ti misliš i osjećaš. E, to je sada ono što guši liberalizam. Liberalizam podrazumijeva sumnju, dilemu, upit. Ja bih volio da mladi ljudi imaju više sumnje u ono što im se nameće kao neka, uslovno rečena, nova vrijednost. Mi smo u državi, sredini, izokrenutih vrijednosti. U jednoj privatizaciji kulture koja stvara nakaradne spojeve. Sarajevo se voli pohvaliti SFF-om i Jazz Festivalom, ali će u isto vrijeme veliki broj ljudi otići na neku od korida, isfinansirati će se neko folklorno društvo sa istim iznosom kao i MESS. E, to je pravo stanje stvari.

 

B: Federalno ministarstvo kulture redovno daje novac SFF-u, dok si ti prošle godine morao javno da ih prozoveš zbog nedostatka podrške. Ima li gorčine?

D:  Pa, MESS je ipak drugačiji tip festivala, po konceptu i karakteru. On je drugačiji po svemu, zato što je elitistički, pozorišni festival. Kada kažem elitistički – ta riječ je ovdje uvijek imala pežorativno značenje. Ali, pozorište uvijek mora da šalje određeni signal, poruku. MESS je uvijek bio prostor za sebe, jedna alternativa onome što želi da se pokori. MESS pokorava glupost, onaj mrak. Pozorište ima svoj mehanizam, ono je kao organizam koji brzo izbaci svako tijelo koje mu je strano. Pozorište nema masivnost, nema populizam. Pozorište, jednostavno, mora da bude u opoziciji. Uvijek smo htjeli da MESS bude festival koji je na granici, istraživački, avangardni, to je festival koji je krenuo kao alternativa. E sad, u ovom momentu ta estetska alternativa mora da bude i politička. Često me pitaju, šta bih uradio kada bi na vlast došla neka politička partija koju podržavam, šta bih uradio? MESS bi opet bio u opoziciji. I to je užasno vrijedno. MESS je jedini državni festival koji je do sada imao problema sa finansiranjem. To je jedini festival koji je javna ustanova, ali ga nikada nisu otvarali političari. Ne razumiju, ne poznaju pozorište, osjećaju se u njemu nelagodno. Za pozorište treba imati obrazovanje i ljubav, potrebna je emocionalna inteligencija. A baš nisam siguran da je ovdje kod nas među političarima ima.

 

B: Ali eto, i ti polako postaješ političar...

D: Da, ali sigurno nikada neću shvatiti politiku kao sredstvo da dođem na vlast. Moj politički interes je promjena, pokret, mijenjanje stvari, a to ne mogu više da radim samo kroz predstave, filmove, javne tribine, nevladine organizacije, te očito da moram da pronađem taj svoj interes u nekoj političkoj opciji. S obzirom da je Naša stranka (najnovija stranka u političkom životu BiH, prim.aut.) nastala kao inicijativa umjetničke i akademske zajednice, te nevladinog sektora, ono za šta se zalažemo jeste poštovanje individue, pravo na izbor, ljudskih prava – dakle onoga što je u ovoj zemlji možda i najugroženije. Taj moj politički angažman je krajnje sebičan, jer su tu prijatelji kojima sam vjerovao cijeli život, koji su pokazali da su ljudi koji žive za evropsku BiH, koja će opet sačuvati sve naše specifičnosti. Zato se i zovemo 'Naša stranka', zato što je lična, otvorena za angažman svih ljudi koji smatraju da ne mogu prepustiti sudbinu sebe i svoje djece u ruke profesionalnih političara. Uostalom, oni su dvije decenije na vlasti i ne vidim šta su nam dobrog donijeli. U ovoj državi niko nije, evo već više od pola stoljeća, napravio neki kulturni objekat i predao ključeve nekom od umjetnika i rekao: 'Evo, napravite galeriju, napravite kino salu, pozorište, muzej...' Sve prostore koje koristimo ostali su iz prošlog vremena – kakvo god da je bilo, postojala je neka svijest o tome šta je kultura. Pričamo o SFF-u, ali kada pogledamo gdje se odvija, odvija se u nefilmskim objektima – Narodnom pozorištu, Pozorištu mladih, osim malog Meeting Pointa koji je jedini pravi filmski prostor. Čak ni za tako veliki regionalni festival nisu uspjeli da naprave adekvatan prostor!

Ove godine, MESS izlazi sa drugačijim i dinamičnijim konceptom u odnosu na prethodne. Širi se na spiritualni i inetelekualni prostor Kišove Centralne Evrope. Organizovaće se i dva nova programa, posvećena deci i rediteljima mlađim od 30 godina – 'otkrivaćemo mlade talente i davati im prostora na festivalu',  te niz koncerata, izložbi, promocija.